„Nije važno pobijediti, nego je važno učestvovati„ stara je olimpijska uzrečica čija poruka se poštuje, ali nitko u nju ne vjeruje – ne računajući licemjerne Pentagonce koji su do sada izgubili sve ratove u kojima su, ničim izazvani, krenuli po pobjedu. Ali to se ionako ne računa, jer svima je jasno da se ne misli na vojne, već na sportske pobjede, gdje se zna da nitko ne gine za hvalu, nego za slavu.
Ova psihološka istina lako je dokaziva na svakom detektoru laži, prikačenom na sportaše, čiji osjetljivi fiziološki senzori prepoznaju reakcije tijela i duše, iz kojih se lako može očitati da je sport u prvome redu teška psihička bitka sa vlastitim demonima, željnih pobjede i slave.
Na prvi pogled izgleda prirodno, ali već na drugi javljaju se prve naznake mentalnih grešaka u pristupu. Zbrajajući bodove, pobjede i poraze, gubitnici postaju živčani, a pobjednici bahati. Nije, doduše, sportsko pravilo, ali je prisutno u takvoj mjeri da svako odstupanje od opisanog stanja bilježimo tek na krajevima Gausove krivulje, što je uvijek prilika da iznova posumnjamo u klimave evolucijske teorije o postanku ljudske vrste iz korijena dlakavih primata.
Pogotovo onda kada se takva reakcija zabilježi samo pola sata nakon sučeve nadoknade, u kojoj vam je život tri minuta bio na kocki. Tada najmanje što biste mogli očekivati od pobjednika je to da iza sebe počisti svlačionicu.
A upravo to je palo na pamet švedskom izborniku, GOSPODINU Janneu Anderssonu (na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u nogometu). Nakon kratkog slavlja koji je protekao u polusatnom deliriju, dečki su se na brzinu otuširali i polako krenuli prema službenom autobusu. Zadnji je sa stadiona izašao šef, zaostavši na kratko iza svih, da pospremi slavljenički nered.
O ovom potezu bi se mogla čitava knjiga napisati, analizirajući kako se sve može tumačiti takva gesta. Koja je to poruka domaćima, koja njegovim igračima, a koja ostalima. Što se iz jedne minute Anderssonovog rada može naučiti oponašanju pobjednika, o odnosu prema sredini u kojoj se živi i radi. Što se može zaključiti o odnosu prema raznim vrstama poslova i kako se u ovo uklapa ona naša: „To mi nije u opisu radnog mjesta“. (Ivo Kobaš, logicno.hr)
Citat koji ste upravo pročitali milimetarski je točan opis stanja ekološke svijesti, pri čemu se pojam „ekološki“ ne odnosi na svijest o zaštiti i očuvanju okoliša, nego mentalne i duhove čistoće Zemljana, a čega je sve oko nas u fizičkom svijetu samo posljedica toga. Zato ne čudi to da je u kratkom vremenu slika švedskog izbornika koji kupi škovace svojih igrača postala hit na društvenim mrežama.
Da, u pravu je kolega novinar, o tome bi se mogla napisati knjiga. Mada je već na prvo novinarsko pitanje, da pojasni što ga je to spopalo, i sam Andersson rekao sve u dvije rečenice:
“Za mene je to pitanje poštovanja. Mora postojati red, moramo biti dobri jedni prema drugima i ne želim da itko drugi kupi naše smeće”.
Čast i slava našima – ali ovaj čovjek je zaslužio da bude prvak svijeta. Jer nije važno samo pobijediti, „važno je i počistiti“. Najprije karakter, a onda bodovi.
Piše: Davor Suhan
IZVORNIK: Moja Rijeka
